Ljubav je slijepa: vlasništvo psa koji ima poteškoće s vidom

Briga za slijepog psa ili psa koji ima oslabljen vid može biti izuzetno korisno iskustvo. Bez obzira na to da li su rođeni slijepi ili su izgubili vid zbog starosti, bolesti ili nesreće, psi su nevjerovatno prilagodljivi bez vida ako im u tome pomognete.

Prilagodite okolinu i pomozite vašem psu da se lakše kreće

  • Smanjite mogućnost povrede tako što ćete zaštititi sve oštre uglove u domu;
  • Postavite prostirke pored ulaza/izlaza ili ispod posuda za vodu/hranu kako biste pomogli vašem psu da nauči dodirom prepoznati ova za njega bitna mjesta;
  • Izbjegavajte česte promjene rasporeda namještaja u vašem domu kako bi vaš pas mogao naučiti navigirati svoje uobičajeno okruženje;
  • Na novim i nepoznatim mjestima vašeg psa držite na povocu i prilazite polako i s oprezom, kako bi se vaš pas mogao postepeno navići na novo okruženje;
  • Upozorite svog slijepog psa na prepreke u okolini koristeći posebnu komandu, tj. riječ kao što je “pazi”. S ponavljanjem će naučiti da uspore i „ispipaju“ teren oko sebe kada čuju ovu komandu.

Život sa slijepim psom

  • Budite dosljedni s pravilima i rutinama koje ste postavili za svog slijepog psa, tako da se oni osjećaju sigurno;
  • Ako u kući imate i druge kućne ljubimce, držanje zvona na njihovim ogrlicama može pomoći vašem slijepom psu da zna gdje su;
  • Kontakt dodirom bi uvijek trebao biti pozitivan za bilo kojeg psa, a pozitivan dodir je posebno važan za slijepe pse;
  • Uvijek pružite mogućnost vašem psu da sam odluči da li će prići drugim ljudima i dopustiti kontakt, umjesto da dozvolite da ljudi prilaze psu direktno;
  • Slijepi psi mogu postati anksiozni ako ste napustili sobu a da oni to ne primijete. Uvijek javite svom psu da odlazite. Možete za ovo koristiti posebnu riječ ili frazu poput „vraćam se brzo“!

Obuka slijepog psa

Obuka bilo kojeg psa zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. Za slijepe pse bit će potrebno još dodatno mnogo mašte jer su zvuk, dodir i miris ključni za psa koji ne može vidjeti.

Važno je ne zaboraviti da slijepi psi mogu biti neugodno iznenađeni ako osjete dodir dok spavaju ili kada to ne očekuju. Preporučujemo da vježbate i pomognete svom psu da se navikne na iznenađenja tako što ćete ga nježno dodirnuti i odmah mu dati poslasticu. Većina slijepih pasa tako će brzo naučiti da iznenađenje ne mora nužno biti loše za njih!

Postoji nekoliko načina da svog psa obučavate bez dodira:

  • Koristite poslastice kako biste vašeg psa naveli na željeno ponašanje. Naprimjer, kako biste svog psa naučili komandu „sjedi“, možete staviti poslasticu blizu njegove njuške kako bi je on nanjušio, a zatim polako dizati preko glave – stražnjica će im se prirodno spustiti dok slijede poslasticu nosom – čim dotaknu pod, tj. sjednu – možete ih nagraditi dajući im poslasticu.
  • Naučite vašeg slijepog psa specifične riječi, komande i njihovo značenje. Naprimjer, komanda „sjedi“: dok se stražnjica vašeg psa približava podu, a vi ga mamite poslasticom, recite „sjedi“. Nakon nekoliko ponavljanja, oni će povezati ovu radnju s komandom „sjedi“ te kasnije od njih možete tražiti da sjednu bez nagrađivanja.

O svakodnevnom životu s psom koji ima poteškoće s vidom razgovarali smo s Ervinom Lokvančić:

Koliko dugo je Bond već s Vama?

Bond je sa mnom već osam godina i jako je važan dio mog života.

Kada ste prvi put primijetili da Bond ima problem s vidom?

Problemi s vidom su nas zaista iznenadili. Promjene smo prvi put primijetili prije godinu dana, do tada je sve bilo ok. Preko dana se nikada ne desi da slučajno udari u nešto, međutim u noćnim šetnjama nam se to znalo desiti pa smo zaključili da noću skoro nikako ne vidi. Iz tog razloga, za vrijeme noćne šetnje Bonda držimo na povocu i vodimo računa o tome gdje se kreće.

Da li se sada, nakon što ste ustanovili probleme s vidom, krećete isključivo u okruženju koje on već poznaje?

Mi idemo svugdje zajedno. Bond je dosta aktivan; ja sam inače po profesiji profesorica sporta – bivša profesionalna sportistkinja – odbojkašica, a sada imam i svoju školu odbojke. Često šetamo, jako volimo planinarenje na koje s nama ide i Bond, i još uvijek ga možemo sigurno puštati sa povoca kada je u prirodi i nama na vidiku. Na Jahorini ima dosta staza za šetanje, nema automobila. Veterinari su nam skrenuli pažnju da je kod životinja najvažniji njuh, sluh, pa tek onda vid, tako da me Bond sluša, prati moj glas i oslanja se na mene, a ja mu stalno pričam. Udalji se, ali kada primijeti da više ne čuje moj glas, odmah se zaustavi i čeka da dođemo po njega.

On se super snalazi. Oprezan je i svjestan da vidi manje. Nedavno smo bili na Trebeviću i spuštali se niz bob stazu. Bond je osjetio da je strmo, usporio je i bio je jako pažljiv što je nama bilo veoma neobično. Prije problema s vidom Bond je bio jako energičan i nije izgledalo da je tako oprezan.

Ima li Bond kontakte s djecom?

Stalno je s djecom i jako je tolerantan. Djeca su ga znala „gnjaviti“, igrati se s njim, ali on nikada nije negativno reagirao. Gdje god smo ga vodili, i u salone za šišanje i veterinaru, on je bio jako tolerantan, pun ljubavi, nježan. Sve što Bond želi je da se mazi.

Kako su se Bondovi problemi s vidom reflektirali na Vas?

Meni je kao vlasniku bilo jako žao. Istražili smo sve moguće opcije za liječenje i prilagođavanje života, raspitali smo se za hirurge koji bi mogli uraditi operaciju, ali čuli smo dosta različitih mišljenja, neka od njih vezano za postoperativna iskustva su nas u toj namjeri obeshrabrila. Brinem se jer sam jako osjetljiva na Bonda. I ranije, kada bih primijetila neki simptom na njemu, znala sam da ne prespavam cijelu noć čekajući jutro da ga odvedem veterinaru da saznam šta je. Jako ga volim!